Usna šupljina dio je organizma i kao takva s njim je povezana brojnim mehanizmima. Tako oralne bolesti utječu na opće zdravlje, a isto tako, sistemske bolesti utječu na oralno zdravlje. Mnoge sistemske bolesti prve kliničke vidljive znakove razvijaju upravo na oralnoj sluznici i mogu se otkriti tijekom stomatološkog rutinskog pregleda.
Gotovo da nema bolesti, odnosno organskog sustava, čiji se poremećaj ne očituje u usnoj šupljini poput bolesti probavnog sustava, metaboličkih bolesti, bolesti krvotvornih organa, nutritivni poremećaji… Bolesti se u ustima mogu očitovati specifičnim znakovima za određenu bolest i nespecifičnim simptomima različitih sistemskih bolesti.
Šećerna je bolest najčešći metabolički poremećaj i jedna od najčešćih endokrinoloških bolesti. Primarno obilježje bolesti je povišena razina glukoze u krvi (hiperglikemija), koja nastaje zbog poremećaja izlučivanja inzulina iz gušterače, promjene njegova djelovanja ili kombinacije. Trajna hiperglikemija utječe na gotovo sva tkiva u organizmu. Šećerna se bolest dijeli na tip 1 i tip 2. Tip 1 – šećerna bolest ovisna o inzulinu (IDDM), nastaje zbog nedovoljnog izlučivanjainzulina. Šećerna bolest tipa 2 – šećerna bolest neovisna o inzulinu (NIDDM), nastaje zbog smanjene osjetljivosti ciljnih tkiva na metaboličke učinke inzulina.
Kod oba oblika šećerne bolesti poremećen je metabolizam svih hranjivih tvari. Osnovni učinak nedostatka inzulina ili inzulinske rezistencije na metabolizam glukoze je smanjeno ulaženje glukoze i njezino iskorištavanje u većini stanica organizma, zbog čega se koncentracija glukoze u krvi povećava (8). Početak šećerne bolesti tipa 1 najčešće je nagli, a nastaje uglavnom u ranoj dječjoj dobi i prije 20. godine života. Osnovni patofizološki poremećaj u tipu 1 šećerne bolesti je autoimunosno uništavanje stanica gušterače koja više ne luči inzulin te su bolesnici ovisi o vanjskoj primjeni inzulina. Šećerna bolest tipa 2 znatno je češća i pojavljuje se kod 90 posto oboljelih od šećerne bolesti. Ima polagani nastup i može godinama ostati nedijagnosticirana. Očitovanje šećerne bolesti u usnoj šupljini je višestruko i u direktnoj vezi sa stupnjem regulacije bolesti. Osobe s dobro reguliranom bolešću uglavnom nemaju komplikacije. Za razliku od njih, osobe s loše reguliranom bolešću imaju brojne i teške komplikacije. Većina je komplikacija nespecifična: kserostomija, povećana sklonost infekcijama oralne sluznice, osjećaj pečenja u ustima, produženo vrijeme zacjeljivanje rana, povećanje podušnih žlijezda slinovnica, zubni karijes, gingivitis i parodontitis. Jedino specifično očitovanje u ustima je slatkast zadah, sličan acetonu.
Kserostomija je subjektivan osjećaj suhoće u ustima. Promjene u izlučivanju sline posljedica su dijabetičke neuropatije jer je stvaranje i izlučivanje sline regulirano simpatičkim i parasimpatičkim putovima. Također, promjene mogu biti posljedica uzimanja lijekova. Zbog suhoće usta, bolesnici se žale na otežano žvakanje i gutanje, oslabljen i promijenjen okus hrane te otežano nošenje mobilnih proteza. Budući da slina ima brojne zaštitne funkcije, njezin nedostatak povećava rizik od zubnoga karijesa, infekcije oralne sluznice i bolesti zubnog mesa. Suha površina sluznice podložna je ozljedama i pečenju, stanju koje se naziva sindrom pekućih usta. Taj poremećaj najčešće zahvaća jezik, i to njegov vršak i bočne rubove, no pečenje može zahvatiti i cijeli jezik, usnice i nepce. Bolesnici sa šećernom bolešću imaju povećanu učestalost gljivične infekcije usne šupljine. Kod dijabetesa, zbog kserostomije i guste sline, smanjeni su mehanizmi ispiranja usne šupljine. Oralna sluznica najčešće je crvena zbog upale i/ili gljivične infekcije. Sluznica može biti i bjelkasta, pokrivena naslagama koje se lako uklanjaju (gljivice), ispod kojih nalazimo upaljenu sluznicu koja je sklona ozljedama. Najčešće su lokalizacije jezik, meko nepce i obrazna sluznica. Halitoza odnosno zadah pojava je u usnoj šupljini, koja kod oboljelih od dijabetesa ima miris po acetonu. Karakteristično je da se zubni karijes kod osoba sa suhim ustima javlja u području vrata zuba, na kvržicama i griznim rubovima. Dugotrajna loša kontrola dijabetičara povezana je s povećanom pojavom gingivitisa i parodontitisa te njihovim bržim napredovanjem. Poremećene su i funkcije obrambenih stanica domaćina, što ometa funkciju obrane protiv patogena i ubrzava oštećenje parodonta.
U svakodnevnom radu mi doktori dentalne medicine imamo priliku biti prvi koji mogu posumnjati na neku bolest. Stoga uvijek obraćamo pozornost na cjelokupnu usnu šupljinu jer svaka promjena može biti upozorenje na ozbiljniju sustavnu bolest u podlozi.